Random words

U neka davna vremena bila dva brata jarana, buraza, pajde i sl. I svakog dana oni su isli na posao, radili, kopali kanale za mobilne telefone, skupljali grancice u strukove i uzivali u svakom trenutku koji su zivjeli. Jednog dana, jedan od njih zvani buraz, pajdo iliti brat 1, zaluta malo dublje u sumu dok je skupljao grancice za struk, kadli mu paznju privuce jedan kabal koji nikad ranije nije primjetio..... Za to vrijeme, njegov brat zvani buraz, jaran iliti pajdo 2 je uzivao u gledanju neba, oblaka cim je primjetio da je njegov buraz 1 zamak'o za granje, zbunje i ostalu paprat. Sve to iz prikrajka je posmatrao stari oposum, te klimajuci glavom rece svoje cuveno: Tesko je oposum biti u danasnje doba oposumanja. Sve ce vas dosada odnijeti ko piliće pred Uskrs....rece to i zamace u mrak svoje jazbine.... Brat, buraz, pajdo 1 je prateci trag kabla stigao do Ivice (i Marice) sume, ili coska sume i ugledao nezamisliv prizor, toliko nezamisliv i neopisiv da ga ja necu ni opisivati. I

Dakle, krenimo sa besmislom. Bilo kuda besmisao svuda. To bi bila djecija verzija. Djecija verzija avanturistickog tipa bi bila ispricana bas ovako i nikako drukcije: Pricu pocinjemo sa jednim zrakom sunca koje je zavrsilo u oku Milenka mrava ostavljajuci ga na trenutak slijepim, te brzonogim trcanjem po vlati trave iznad nabujale bujice sistece rijeke (rijeka je inace poticala od prevrnute flase kisele vode). Drzeci se cvrsto zadatog pravca Milenko je spretno pretrcavao vlat trave kad ga je u glavu strefila strasna pomisao da se on nalazi iznad bujice sistece rijeke, te da ga ta bujica moze kostati njegovog malog zivota malog crnog mrava. Od te pomisli izgubio je ravnotezu i poceo da pada. Trenutna panika mu je zamrzla telo i sve 4 njegove zdrave noge (ostale su mu bile u langeti kao posledica ranijih pretrcavanja preko vlati trave sa suncem u ocima, a sve u cilju vezbe za ovaj istorijski trenutak), Pad je trajao kratko, ali za Milenka je izgledalo kao citava vecnost.

Nemirni povetarac je nestasno poigravao na povrsini jezera, igrajuci svoj prastari ples sa talasima. Osjecala se toplina u vazduhu, radost proljeca sto se stvorilo u prirodi. Zivot probudjen nakon duge i hladne zime je bujao i cvjetao. Idila raja nepomucena tugom, bolom i senkama. Sedeo sam na svom starom mestu, nedaleko od obale gledajuci u mesecinu koja se odbijala od povrsine hladne vode. Ja sam bio jedina senka tu. Bio sam usamljen, kao da su sva ziva bica oko mene mogla osetiti moju tugu i bol, moju senku koju nosim u sebi. Mrak me polako poceo uzimati u svoje narucje, grleci me i tjeseci me. Tonem u tamu, duboko....osjecam da pripadam tu, osjecam da je to moj dom. Svi moji osjecaji, moja ljubav i moja dusa leze tu u tami, mirni i sigurni od sveta. Gledam ih kako sanjaju, ranjeni i zbijeni jedno uz drugo drhte od zime...od usamljenosti. Uzimam prekrivac i pokrivam ih. Prelazim rukom preko znojnog cela i mazim je po kosi... Vidim joj osmeh na licu i znam da sanja nesto lep