...u proteklim godinama izgubih osmijeh... izgubih mir... izgubih leptiriće u stomaku... ostaje sjećanje na njih i misao....misao da ću ih opet naći. U daljini sam ugledao leptiriće...drago mi je da još postoje...razdragani, bez straha od smrti, samo radost života...u njima mi je mir, u njima mi je osmijeh. Sad molim misao da krene na put da ih nadjem...
Pokušaj uspostavljanja reda u nečijem životu nikada nije lako...pogotovo ako je to tvoj lični život. Previše vremena sam proveo pokušavajući ugoditi nekome, živjeti u grču od nečega, iščekivati nešto bolje... Sav život sam sveo na čekanje... vrijeme je da krenem drugom stazom. Ovu predobro znam. I prelagana je. Po blogu vidim da mi neko s vremena na vrijeme uleti i gleda da li sam sta pisao. Volio bih kad bi se ta osoba javila. Zima je, osjecam se usamljeno, ja sam dijete ljeta :) pa je, mislim, lako da me se shvati... Neću daviti, mnogo toga imam za reći, ali ne ovde, ne sada.... Odlučio sam promjeniti život, isplanirao sam neke stvari i ciljeve i sada sprovodim i eksperimentišem na sebi da li je to moguće. Javim se ubrzo sa vijestima.... za to vrijeme, uživajte u danima bez gledanja na sat, u noćima bez pripremljene odjeće za ujutro... uživajte....
Comments
Post a Comment
Komentar je suvisan zar ne? :)