...u proteklim godinama izgubih osmijeh... izgubih mir... izgubih leptiriće u stomaku... ostaje sjećanje na njih i misao....misao da ću ih opet naći. U daljini sam ugledao leptiriće...drago mi je da još postoje...razdragani, bez straha od smrti, samo radost života...u njima mi je mir, u njima mi je osmijeh. Sad molim misao da krene na put da ih nadjem...
U neka davna vremena bila dva brata jarana, buraza, pajde i sl. I svakog dana oni su isli na posao, radili, kopali kanale za mobilne telefone, skupljali grancice u strukove i uzivali u svakom trenutku koji su zivjeli. Jednog dana, jedan od njih zvani buraz, pajdo iliti brat 1, zaluta malo dublje u sumu dok je skupljao grancice za struk, kadli mu paznju privuce jedan kabal koji nikad ranije nije primjetio..... Za to vrijeme, njegov brat zvani buraz, jaran iliti pajdo 2 je uzivao u gledanju neba, oblaka cim je primjetio da je njegov buraz 1 zamak'o za granje, zbunje i ostalu paprat. Sve to iz prikrajka je posmatrao stari oposum, te klimajuci glavom rece svoje cuveno: Tesko je oposum biti u danasnje doba oposumanja. Sve ce vas dosada odnijeti ko piliće pred Uskrs....rece to i zamace u mrak svoje jazbine.... Brat, buraz, pajdo 1 je prateci trag kabla stigao do Ivice (i Marice) sume, ili coska sume i ugledao nezamisliv prizor, toliko nezamisliv i neopisiv da ga ja necu ni opisivati. I
Comments
Post a Comment
Komentar je suvisan zar ne? :)