Nekoliko mjeseci ranije
Lagani planinski povjetarac u kosi, drvena stolica za ljuljanje... u daljini orao suvjereno vlada svojim teritorijem... šum mreškanja talasa na uspavanom jezeru, drveće se uz ples vjetra pokreće i prepliće svoje krošnje u visinama. Uspavljujući šum trave dok se povija pod razigranim povjetarcem koji klizi niz prirodu...
Zadovoljni osmjeh dok namještaš lagani prekrivač preko svog tijela, polusanjivi pogled na beskrajno dugo plavo prostranstvo sa strane okruženo visokim planinama... idila... koju će prekinuti manijakalni višestruki ubica držeći naoštrene noževe i cinično se cereći stojeći ti iza leđa...
Polako se približavao svojoj žrtvi, fiksirajući je pogledom. Bio je tako blizu da je mogao da osjeti njegov miris, njegovu uljuljkanost u mir... mir koji će postati vječni.
Brzim pokretom ruke uhvatio ga je za usta i naglim pokretom druge zario mu sječivo... Trzaj je bio tako snažan da se žrtva vrišteći.... probudila. Panično je skočio sa stolice za ljuljanje koja je energično odgurnuta do same ivice terase trošne kolibe, preteći da padne u mirnu vodu jezera.
Osjećao je kako mu krv pumpa kroz slepoočnice, panično se osvrćući oko sebe sa zaštitnički ispruženim rukama...polako se smirivao, kad je shvatio da nema nikoga, da je sam, pao je na pod, još uvijek osjećajući strah koji je kolao njegovim venama.
Nije gotovo...nije gotovo...
Prisjećao se vremena prije planinske idile, vremena kojeg se tako trudio da zaboravi, vremena koje ga još uvijek progoni u snovima.
Kroz glavu su mu prolazile brzinom munje misli o prošlosti... o prošlosti koja je još uvijek vraški bolela. Sećao se svog života pre 20 godina...
Bio je suncan prolecni dan, u vazduhu se osecalo praznicno raspolozenje. Na kampusu univerziteta u Gondoru studenti su se uzurbano spremali na poslednje praznike pre letnjih ispitnih rokova. Jedan decko je bio manje uzbudjen zbog praznika od ostalih. Polako je hodao parkom gledajuci ogromne hrastove koji su tu stajali od samih pocetaka najuglednijeg i najstarijeg kampusa u drzavi. Izgledalo je kao da ne primecuje studente koji su zurili sa torbama, dovikivali se, veselo planirali putovanje, parovi se oprastali sa suzama u ocima i vecnim obecanjima o vernosti... ali, neko je sa velikom paznjom gledao njega. Pogledom je pratio svaki korak tog crnokosog mladica u odjeci kampusa. I sa velike udaljenosti se vidjelo da siroka odjeca studenta 4 godine ne moze da sakrije atletsku gradju tog mladica.... Njegovo ime je bilo Max... Max Len.
Lagani planinski povjetarac u kosi, drvena stolica za ljuljanje... u daljini orao suvjereno vlada svojim teritorijem... šum mreškanja talasa na uspavanom jezeru, drveće se uz ples vjetra pokreće i prepliće svoje krošnje u visinama. Uspavljujući šum trave dok se povija pod razigranim povjetarcem koji klizi niz prirodu...
Zadovoljni osmjeh dok namještaš lagani prekrivač preko svog tijela, polusanjivi pogled na beskrajno dugo plavo prostranstvo sa strane okruženo visokim planinama... idila... koju će prekinuti manijakalni višestruki ubica držeći naoštrene noževe i cinično se cereći stojeći ti iza leđa...
Polako se približavao svojoj žrtvi, fiksirajući je pogledom. Bio je tako blizu da je mogao da osjeti njegov miris, njegovu uljuljkanost u mir... mir koji će postati vječni.
Brzim pokretom ruke uhvatio ga je za usta i naglim pokretom druge zario mu sječivo... Trzaj je bio tako snažan da se žrtva vrišteći.... probudila. Panično je skočio sa stolice za ljuljanje koja je energično odgurnuta do same ivice terase trošne kolibe, preteći da padne u mirnu vodu jezera.
Osjećao je kako mu krv pumpa kroz slepoočnice, panično se osvrćući oko sebe sa zaštitnički ispruženim rukama...polako se smirivao, kad je shvatio da nema nikoga, da je sam, pao je na pod, još uvijek osjećajući strah koji je kolao njegovim venama.
Nije gotovo...nije gotovo...
Prisjećao se vremena prije planinske idile, vremena kojeg se tako trudio da zaboravi, vremena koje ga još uvijek progoni u snovima.
Kroz glavu su mu prolazile brzinom munje misli o prošlosti... o prošlosti koja je još uvijek vraški bolela. Sećao se svog života pre 20 godina...
Bio je suncan prolecni dan, u vazduhu se osecalo praznicno raspolozenje. Na kampusu univerziteta u Gondoru studenti su se uzurbano spremali na poslednje praznike pre letnjih ispitnih rokova. Jedan decko je bio manje uzbudjen zbog praznika od ostalih. Polako je hodao parkom gledajuci ogromne hrastove koji su tu stajali od samih pocetaka najuglednijeg i najstarijeg kampusa u drzavi. Izgledalo je kao da ne primecuje studente koji su zurili sa torbama, dovikivali se, veselo planirali putovanje, parovi se oprastali sa suzama u ocima i vecnim obecanjima o vernosti... ali, neko je sa velikom paznjom gledao njega. Pogledom je pratio svaki korak tog crnokosog mladica u odjeci kampusa. I sa velike udaljenosti se vidjelo da siroka odjeca studenta 4 godine ne moze da sakrije atletsku gradju tog mladica.... Njegovo ime je bilo Max... Max Len.
mislim da je vise nego suvisan...
ReplyDeleteNevjerovatno je kako u ovom tekstu mijesasa ekavicu i ijekavicu... Jako mi je cudno
:) Poznavanje ljudi je jako interesantna stvar. Eto npr da me znas ne bi se cudio/la jer zivot u Srbiji, te mama koja je odrasla tamo imaju blagi uticaj na to.
ReplyDelete